O slatkom kao temi mog života, kao dijete nisam razmišljala. Oduvijek sam voljela slatko, manje-više sve forme. No do upisa u srednju školu nisam imala pojma što ću biti. Tata mi je pristupio s prijedlogom da postanem slastičarka, a ja kao poslušno dijete nisam rekla ne. I nisam požalila. Mislim, ponekad mi je pun kufer, ali ja stvarno volim raditi, spravljati, praviti, kako već je ispravno reći, kolače. Slastičarstvo je predivno, kreativno zanimanje u kojem ima puno smjerova koji me svi interesiraju podjednako. Tako da je i ova stranica nastala pod utjecajem te moje, mogu slobodno reći životne opsesije o slatkom.

U ova čudna vremena gdje je sve na prodaju i na nišanu svega kroz ovu stranicu voljela bih nekako profiltrirati što želim i mogu raditi. Ne interesira me industrija, masovna proizvodnja niti želim imati monstruozni pogon iz kojega izlaze tone kolača. U mojim godinama većina mojih kolega bježi iz kuhinje. Samo ja želim svoju, vlastitu. Da donekle pod svojim uvjetima radim ono što volim – kolače.

Pa malo po malo, ako će tako ići. Započela sam više priča, sve su do sada ne baš sretno završile. Ova, nadam se, imat će nešto drugačiji tijek i trajanje, potrudit ću se.

Moj slastičarski put počeo je 1991. godine u Ugostiteljsko-turističkoj školi u Zagrebu. Prva generacija trogodišnjeg usmjerenog obrazovanja. Srednja stručna sprema. Razrednica mi je bila predivna Borgija Škunca – usmjerila me s dvije riječi: Uči radeći. Mislim da mi se sav radni staž svodi na te dvije riječi. Nakon škole počela sam raditi u jednoj kvartovskoj slastičarnici gdje me lavica Sofija učila prvim slastičarskim koracim i sočnom kuhinjskom rječniku. Bila je predivna i vrijedna osoba. U drugoj slastičarnici sam valjala svaki dan lisnato tijesto od 12 kila brašna na ruke. Morala su sniziti stol da mogu raditi. Tako jako sam “definirala” leđne mišiće da su me tog ljeta na plaži pitali u kojem klubu bildam. Stvarno.
Zatim u listopadu 1995. godine dobila sam posao za koji definitivno nisam bila spremna – otvarao se Sheraton Zagreb hotel i tražili su slastičare. Nisam se htjela javljati na oglas, prebalava sam si bila no opet je tata odigrao svoju ulogu: rekao je da napišem svoj prvi CV. Dobila sam posao, pozicija Commis 3. Pojma ja nisam imala o kuhinjskoj hijerarhiji, hotelima, outletima. Termin Mise-en-place sam znala iz škole. Što to točno znači krvavo sam naučila. To je bilo najintenzivnije doba učenja i treniranja živaca. Plus, tamo sam upoznala ljude s kojima dan-danas surađujem, učim, borim se.